četvrtak, 05.04.2007.

Njihova je boja gluha od mirisa...

Sjedim na obali nekog jezera. I ta je obala kamenita. Pokraj mene, na jednom
obronku stjene malo višem od onog na kojem ja sjedim, sjedi jedan dječak. On je gitarist bez gitare. To
je njegova predposljednja bol. Često mi priča o rupi svoje gitare i o svemu onome što se događa
unutra. Govori mi o silnim vračanjima zvukova i o slučajnim nepravilnostima. Jednom sam mu
rekla kako samo njegovo pričanje uz pratnju zvukova zamahivanja njegove ruke i zvukova padanja
kamenčića, onih manjih i večih, u vodu, zapravo zvuči kao prbiranje žica njegove gitare. On me
je pogledao svojim oceanom i rekao kako je to patetično.
Jednom mi je rekao da imam klempave uši. Pa svaka ih vila ima, odgovorila sam. Na
to je samo jednom neuspješno bacio kamenčić. Pao je preblizu. Na tren je okrenuo glavu prema
meni da provjeri jesam li primjetila njegov neuspjeh, i kad se uvjerio u tom trenutku da mi
udarac kamenčića u plićak nije promahnuo, odmahnuo je brzo glavu u stari položaj.
Tad smo prvi puta zajedno šutjeli. A moje su uši prestale slušati zvukove zamahivanja njegove
ruke. Još su se malo izvukle prema van, još malo provirile kroz kosu, a njihovi su vrhovi utrnuli.
Njegova druga bol je bila krhkost makova. O toj je boli, naime šutio, ali primjetila sam da kad
god ljeti zapuše vjetar njegov ocean protrne. Bojao se je za makove. To su crveni
cvjetovi koji ne mirišu, rekao mi je. A kakva je ta njihova crvena? Upitala sam ga. Kako to misliš, kakva je? Pa
ne postoji stotinu crvenih. Samo je jedna. Nikada ju nisam vidjela. Tu njegovu jedinu
crvenu. Ali osjećala bih ju ljeti kad bi vjetar prebirao njegovu kosu, krhku jednako kao i latice
tih crvenih cvjetova. Ta je crvena bila miris soli u njegovom oceanu pomješana s mirisom negodovanjem njegove
slabašne svjetle kose. Katkad je u toj crvenoj bilo i malo onog trzaja u njegovom pazuhu pri
zamahivanju ruke. Ali uvijek je ta njegova crvena mirisala po soli. Jednom sam mu to rekla na što
je reagirao veoma ljutito. Ne, makovi ne mirišu. Njihova je boja gluha od mirisa. Nisam ga razumjela.

Ali mi je mnogo godina kasnije rekao da su makovi njegovi snovi. I da oni ne mirišu. Krhki su, jako su krhki, rekao je, a njegov je ocean utrnuo od boli. Još dok je bio onaj dječak na stjeni s pogledom u daljini i zamahom u ruci, otkrio mi
je još jednu svoju bol. Time mi je i otkrio svoju šumsku ulogu. Tog je dana podigao jedan
kamenčić, ali prije nego što je zamahnuo rukom, upitala sam ga: Ja sam vila, ispunjavam želje i
pravim male drvene frulice za nesretnu djecu, ali čime se ti baviš, zar te je priroda
stvorila samo da bacaš kamenčiće i sanjaš o svirci nepostojećeg instrumenta? Nemir u njegovom
oceanu, ponovno. Ja sam dječak koji maglu pije, odgovorio je tiho. A ta magla, ti niski
oblaci, jako su slani. Preokrenuo je u dlanu prstima onaj ne bačeni kamenčić, te ga zatim vratio na
tlo, na isto ono mjesto s kojeg ga je uzeo. Od toga se dana više nije vračao na te naše stjene. I to je bilo posljednji put da
sam ga vidjela u ono vrijeme, dok sam još bila vila. Ali sam svaki dan ustajala u ranu zoru,
sjedala na svoju stjenu, ponekad na njegovu i promatrala kako magla nestaje. Osjećala sam je u
njegovom grlu, i tu sol što guta, tu sol što se apsorbira u njegovom oceanu. Znala sam, svakim je
jutrom, svakim gutljajem sve slaniji. Znala san da upravo tada on negdje stoji na nekoj
stjeni i pije maglu. Zatim se penje na sve viši i viši obronak sve dok ne procjeni da su oblaci u ravnini
njegovog oceana, dovoljno visoki...

- 15:17 -

Komentari (13) - Isprintaj - #

četvrtak, 10.08.2006.

Sedmine

Sjedila je na kraju hodnika svog skučenog stana i jela neoprane kupine. Što li je ostalo od svega...? što li je ostalo od one težnje i od njenih vječito suznih očiju...
Težnja, suza i kupine... negdje se između te tri riječi sakrila njena duša... malena, samozatajna, ali odana i nekako uvrnuto odvažna...
Težnja, suza i kupine... Može li ih si priuštiti..? Ne, sve je isparilo... težnja se je izgubila među prašinom svakodnevinice... oči su joj suhe i prepune malenih nevidljivih kapilara, a kupine su sačuvale okus iako su izgubile svu čar pa i posebnost...
Težnja, suza i kupine...
Težnja.. težnja joj je neprimjetno iscurila kroz prste onih dana kad se počela brinuti o obitelji i činjenicama... žrtva, žrtva ju je zamjenila... o moj bože, je li doista tako...? Ne, težnja je isparila polako i nimalo sveto...od nje nije ostalo ništa... kako li se sve to dogodilo...? Sječa se, smatrala je da shvača život. Ne, ona ga je doista shvačala. Na svoj jedinstven način. Bilo ju je teško obradovati, nije se veselila stvarima kojima su se ostale djevojke veselile... nikada nije bila povodljiva proljetnoj groznici optimizma, niti joj je iznenadno sunčan dan uspjevao oraspoložiti... Nije voljela druženja nakon mise. Nije voljela poklonjeno cvijeće... Da, teško je bilo ushititi Sabinu... Bila je pesimistično dijete i depresivna djevojka... Vjerovala je u naličje stvari i da ju svaka pozitivna pojava ima... No, ipak je vjerovala u vrijednost življenja. Nije voljela život sam po sebi, zamišljala ga je kao neku traku omotanu oko nečega koja svakim trenom klizi u beskonačnost... okotrljava se... traka dugačka kao vrijeme između njenog rođenja i njene smrti... Da, to je za nju bio život, sve ono između ta dva datuma... Za nju je život bio period vremena. Vrijeme. I nije voljela to vrijeme, ni kao pojavu ni kao stanje. Ali zašto je onda življenje smatrala vrijednim..? Jer ona nije živjela za vrijeme, niti za datume, nije živjela za sunčane dane... Ne, Sabina je živjela za trenutak. Trenutke. Za ono što joj se prevrtalo u donjem dijelu trbuha kad bi otvorila savršeno osmišljen poklon... kad bi shvatila viziju... doživjela ideju. Ti su je trenuci često posječivali nenajavljeni... ali ponekad... ponekad bi neposredno prije nego što se utope u njoj shvatila da dolaze... i čeznula je za njima... Čeznula...? ne, ne čeznula, več težila... Težila je za tim trenutkom dok je on bio u neposrednoj blizini, kao i onda kad se činio dalekim kao neka susjedna dimenzija... i baš zbog te svoje stalnosti ta težnja nije bila kao ostale težnje.. nije bila kao sagorjevanje, bila je kao plamen... Težnja je bila ta četvrta sedmina trenutka... Njegove sveprisutnosti.
Čarobna četvrta sedmina...
Težnja, suza i kupine...
Suza... Ni ta suza nije bila poput ostalih suza... Kao i što se je težnja odjeljivala od ostalih težnji svojom sveprisutnošću i stalnošću ta se je suza istom tom oštrinom odjeljivala od ostalih suza... Za početak, nije tekla... bila je stalno zarobljena u njenim očima... vječito suznim očima... uvijek je izgledala kao da se upravo kani rasplakati... Ali ta suza nikad nije pala... Više je nema, ali nikada nije pala i osušila se... Umrla je u njenim očima.
Težnja, suza i kupine...
I napokon, kupine... Zašto ih je voljela..? Voljela ih je zbog njihove varljivo crne boje. Na prosto su oko bile nepopravljivo crne, ali pod dodirom se mogla osjetiti Pomutnja boja... Pomutnja čarobna kao polupuni mjesec i kao ona srebrena zrnca u pijesku... Je li se ipak mogla vidjeti...? Da, bila je vidljiva u njihovoj krvi... u boji kupinovog soka... Ljubičasto crveno plavo narančasto modrog... da, sve je to teklo iz te crne boje... Crne koja je toliko toga skrivala u sebi... Osim boja, skrivala je i okus... Ako želiš znati je li trežnja ukusna, vidjet češ po tome koliko je crvena... Ali kako oderediti da li će kupina koju namjeravaš staviti u usta biti ukusna...? Nikako. Mogučnost slatkog i mogučnost kiselog, te svi međuprostori su ostali tajna sve dok kupinu ne zagrizete... Da, ta vam varljiva crna nije davala izbora... morali ste riskirati... I kad god bi se osjetila kukavicom, Sabina bi riskirala s kupinama... Osjetila bi pronalazak kako se kotrlja u donjem djelu njenog trbuha u onom trenutku kad bi se kupinov sok u njenim ustima pokazao slatkastim... i osjetila bi se malom junakinjom kad bi se kupina pokazala kiselom... Varala je kupinama, disala Pomutnjom...
Težnja, suza i kupine...
Tog je dana ugledala prosjedog čovjeka kako prebire kupine... Da, znala je da će jednom do tog doći... ali, očekivala je sjetu, a sve što je ostalo bila je praznina... Ona praznina s početka njene priče kojeg nikad nije proživjela... Uvijek je ulazila u konstantu i prezirala vrijeme... I jedna se je od onih sedmina njenog življenja pokazala relativnom u vremenu i sad ju je dočekala... u stranim rukama koje prebiru kupine... Približila se je štandu s kupinama... To je bio štand s mjericama kupina, uljem od kupina, sirupom od kupina i đemom od kupina. Kupila je jednu mjericu. Uzela je jednu kupinu i prinijela je ustima... zagrizla ju je... Kiseli se okus izlio niz njene nepce. Osjetila je varljivu vručinu tog dana... Ta se je vručina zadržavala tek na površini kože, nije se probijala kroz pore i, nije grijala. Ali osječala ju je na površini... Osjetila ju je kako se poput začetka nestvarnog valja u daljini na nekoj praznoj cesti...
O, da... to je sve što je ostalo... vručina na toj cesti koja se proteže u onom djelu svijeta na kojem nikad nije bila... i njena suza koja je reinkarnirala u fatamorganu razlivenu niz daljine kipućeg asfalta...

- 19:59 -

Komentari (11) - Isprintaj - #

nedjelja, 04.06.2006.

ništa osim jeseni...

Jedva je čekala dan kad će se ljeto preliti u jesen... Znala je... drijemat će na staroj ljuljački u dvorištu... I on će doći... Doći će kao da je dolazio svaki dan... Doći će kao da se vraća s posla... samo s malo većom torbom... Doći će isti kao i lani... samo s još kojom borom oko očiju i s malo više prošlosti... s još malo više izgubljenih snova i još kojom uspomenom na leđima...
Pretvarat će se kao da ne zna da ga je čekala... kao da ne postoji ništa osim jeseni...
Ona će biti sama u dvorištu, naslonjena na suho oštro uže stare ljuljačke obješene na bakinu dunju.
Bit će sama u svom svijetu. Blaga će joj se sunčeva svijetlost lagano probijati kroz kapke... neće biti onako kako je zamišljala da je kad čovjek budan drži oči zatvorene... neće biti crnog beskraja... ne, pred očima će joj biti ogromno svijetlonarančasto more... usamljeno more... more utopljeno u svojoj samoći, u sebi, u svojim valovima i u svojoj blijedonarančastoj pjeni...
Sve će biti kao i prije... Samo će stara ljuljačka biti postavljena na nešto višu granu... onu od lani je odsjekao grom... tako da joj sada dok sjedi na njoj stopala nešto manje dotiću tlo...
Lagano će se njima odgurivati od zemlje... držat će oči zatvorene i u glavi će joj prolaziti refren neke polupoznate pjesme... tu i tamo koža će joj se nesvjesno naježiti od suhog kočenja vlakova iz daljine....
I on će biti tamo. Bit će na ulazu u dvorište i promatrati ju kako zatvorenih očiju, naslonjena na hrapavo uže sjedi na staroj ljuljački. Znao je, priđe li joj sada, prosuje li svoju sjenu na njeno tijelo, nestat će onog svijetlonarančastog mora što ga je sunce stvaralo ispod njenih kapaka... on je znao za to more... Znao je da sada nije trenutak za taj susret. Podigao je tešku torbu s šljunka ispred ograde i pogledavši ju još jednom, krenuo je natrag prema stanici.

- 14:20 -

Komentari (15) - Isprintaj - #

utorak, 30.05.2006.

Crveno

Tko zna za prizmatsko nastajanje grimiza neće smatrati protuslovnom tvrdnju kako ova boja sadrži sve ostale boje, dijelom u zbilji a dijelom u mogućnosti. (...)
Nasuprot tome, ona nam se u pigmentu pojavljuje završeno, i to kao najsavršenije crveno u Cochenillu čiji materijal kemijskom obradom vodi čas u plus a čas u minus, dok u najboljem karminu predstavlja u svakom slučaju potpunu ravnotežu.
J. W. Goethe

Sjećan se, dok sam bila dijete... imala sam običaj zamišljati svijet u samo jednoj boji... zamišljala bih da je cijeli svijet plav... da svaki predmet nosi svoju nijansu te boje... često bih po kući tragala za svim predmetima koji nose istu boju.... te bih ih potom stavljala na hrpu i lagala im da boja koju nose nije jedinstvena, već da je cijeli svijet u toj boji.... zatim bi im šaptala o izmišljenim bojama... o predmetima i idejama koje nose boju različitu od boje koju nosi ostatak svijeta... tiho sam im svirala o lutanju tih boja... o njihovom plesu kojim se odvajaju od svega uobičajenog.... o njihovim mirisima... govorila bih im tiho: žuta postoji samo ako postoji narančasta, jer se inače nema od čega odvojiti....
Ali, ne bi uvijek bilo tako.... nekad bih nakupila stvari iste boje na hrpu i samo ih promatrala... zatvorila bih oči i zaspala.... sanjala snove o samo toj boji.... samo o zelenoj.... samo o plavoj.... samo o crvenoj.... to su bili čudni snovi.... kad san ih sanjala nisan bila zaspala od umora, već od težnje.... a iz tih se snova ne bih budila jer bi me netko probudio, ili pak jer sam-se-dovoljno-naspavala.... iz tih bi se snova budila od želje... želje da dotaknem nešto drugačije.... želje da dotaknem bilo što osim samo-plave... i da tim dodirom neke druge boje ulijem prašinu plave.... da prstima ulijem miris snova... snova o samo-plavoj....
Kako sam odrastala, u toj sam hrpi predmeta samo plave boje sve više vidjela sebe... ti predmeti su bili predmeti iz mojeg života... raspored tih predmeta nabacanih jedno na drugo, ili jedno uz drugo je bio djelo mojih pokreta, raspored mojih odluka....
I, ništa više nije bilo slučajno.... Boje su se svađale i mirile, voljele i mrzile s određenim razlogom.... s vremenom sam sve više shvačala kako zelena i ljubičasta nikad neće moći ići zajedno....

Ali, eto danas sam odlučila zaigrati staru igru.... praviti se da se nikad ništa nije promjenilo... odlučila sam skupiti sve predmete iste boje na hrpu... promatrati ih i vjerovati da je boja koju nose jedina koja postoji... promatrati ih i pričati im o izmišljenim bojama....

< Ovaj puta to su bili predmeti crvene boje... bakreno teške, a lagane kao proljeće... boje koja miriše i na sklad i na nemir.... boja čiji se prah krije u svim bojama... i koja sadrži sve boje.... dijelom u zbilji... a dijelom u mogućnosti..../>

- 10:33 -

Komentari (12) - Isprintaj - #

srijeda, 24.05.2006.

ti si san što je ovdje da me probudi...

ti si san što je ovdje da me probudi... znaš, onaj pred jutro... što ga anđeli šalju kako bi buđenje bilo što ugodnije... onaj san, što dolazi kao mali crnac da ti namjesti jastuk... onako polako, da te tek slučajno probudi... i da te natjera da pomisliš da te je probudilo nešto sasvim drugo... da su te probudila skretanja nemirne ceste... da te je probudio krvevo crveni mak što je bezobrazno nikao kraj zapuštene željezničke pruge...
ti si san što je ovdje da me probudi... ti si san što izdaje noć... ti si san što ubija samog sebe... prolijeva tek jednu jedinu suzu... dovoljno tihu da me pri padu na moje tijelo podsjeti na najljepšu uspavanku... i dovoljno oštru da mi s ramena odsjeće mjesec....